|
Povijest tradicionalnog karatea obavijena je misterijom zbog tajnosti koja je okruživala borilaèke vještine i nedostatka zapisa kroz stoljeæa.
Drevni korjeni
 Prema legendi, prije 1400 godina budistièki sveæenik Bodhidarma (u Japanu poznat kao Daruma Taishi), krenuo je na put iz Indije u Kinu da bi poduèavao Chan budizam (poznat kao Dhyana u Sanskritu i Zen u Japanskom). Prijelaz preko Himalaje je bio iznimno težak i zahtjevan zadatak buduæi da u to vrijeme nisu postojali putevi i mostovi.
Tokom Cheng Kuang ere (520-524. godina), vladar Hsiao Ming pozvao je Darumu da poduèava budizam redovnike u hramu Shaolin u provinciji Hunan. Daruma je ubrzo uvidio da su redovnici u lošoj fizièkoj formi i da nisu sposobni slijediti asketska pravila njegova uèenja. Kao èlan Kshatriya (ratnièka kasta) u južnoj Indiji, Daruma je trenirao vajramushti (indijski oblik borilaèkih vještina koji datira 1000. godina prije Krista). Smatrao da su tijelo i duh nedjeljivi i redovnicima je uveo vježbe namijenjene poboljšanju stanja tijela i duha.
U to vrijeme redovnicima nije bilo dozvoljeno nositi oružje, stoga su se borbene vještine veoma brzo proširile u hramovima kako za poboljšanje fizièkog i mentalnog stanja tako i za samoobranu. Smatra se da su metode treninga koje je uveo Daruma utjecala na razvoj nekoliko borilaèkih vještina kao što su kineski Kempo, Tai’Chi, Kung Fu i To-De.
Dok je boravio u hramu Shaolin, Daruma se povukao u planine na meditaciju koja je trajala punih devet godina. U tom periodu je napisao i dvije knjige. Nakon toga se vratio u hram Shaolin gdje je živio sve do svoje smrti. Postoji legenda koja kaže da je Daruma meditirajuæi u peæini u planini, utisnuo svoj lik u stijenu prema kojoj je bio okrenut. Taj dio stijene izrezan je i prenesen u hram gdje je danas izložen.
 Tokom svojih putovanja na kojima su poduèavali Zen, redovnici iz hrama Shaolin postali su poznati kao najbolji borci u cijeloj Kini, a njihove borilaèka vještina pod imenom Shaolin (Shorinji-japanski izgovor) Kempo utjecala ja na mnoge drevne kineske borilaèke vještine.
Okinawa - kolijevka karatea
Okinawa je najveæi otok u Ryuku arhipelagu koji se proteže južno od Japana prema Taiwanu. Okružen koraljnim grebenima, Okinawa je približno 6 milja široka i samo 70 milja dugaèka. Smještena je 400 nautièkih milja istoèno od Kine (dijeli ih Istoèno kinesko more), 300 nautièkih milja južno od Japana i isto toliko sjeverno od Taiwana. Zbog svog položaja na križanju glavih trgovaèkih puteva tog podruèja, kasnije se razvila kao trgovaèki centar jugoistoène Azije, trgujuæi sa Japanom, Kinom, Thailandom, Malezijom, Borneom i Filipinima. 
Borilaèka vještina te ("ruke") ili bushi no te ("ratnièke ruke") na otoèju Ryukyu postoji kroz stoljeæa.
Spominje se u pjesmi Okinawskog znanstvenika Teijunsoku (pravim imenom Nago Oyaleita, roðenog 1663. g.):
Bez obzira koliko se istièeš u vještini Te,
I u svojim znanstvenim postignuæima,
Ništa nije važnije od tvojeg ponašanja
I tvoje èovjeènosti u svakodnevnom životu. |
Ostali zapisi odnose se na To-te (u slobodnom prijevodu "Kinske ruke", znak "To" odnosi se na T'ang dinastiju (618-906. g.), i može se èitati i kao "kara"). Prva zapisana izvedba Kineskog To-te-a na Okinawi bila je 1761. godine, ali kineske borilaèke vještine vjerojatno su došle na otoèje Ryukyu mnogo prije.
Zbog svoje blizine Kini, kulturni utjecaji izmeðu ove dvije zemlje neosporno su postojali i prije pisane povijesti, ali nije poznato kada je došlo do prvih razmjena u borilaèkim vještinama i idejama. Zapisano je da je 1372. godine kralj Okinawe Satto uspostavio diplomatske odnose sa dinastijom Ming (1368-1644) kada poèinje period koji se naziva Zlatna era trgovine (14-16. stoljeæe). Tada se na Okinawi usavršavaju borilaèke vještine uvoðenjem ideja iz stranih izvora i prilagoðavanjem svom vlastitom stilu.
Mišljenja su podijeljena oko toga da li je izvorni Okinawski Te postojao prije To-te, ali slažu se da se Te odnosi na domaæi stil borbe zatvorenom šakom, a To-te se odnosi na stil koji ukljuèuje borbu tehnikom otvorene ruke koja je donesena iz Kine.
Otok bez oružja
Veoma važan faktor u razvoju borilaèkih vještina na Okinawi je dolazak represivnih pravila o zabrani oružja. Naime, Okinawa je u 15. stoljeæu bila podijeljena izmeðu pobjednièkih kraljevstva Chuzan, Nanzan and Hokuzan. Ova tri kraljevstva su bila pobjednici neprestanih bitaka koje svoje korjene vuku još iz 12. stoljeæa pojavom aji-a (regionalnih vladara) koji suvladali iz svojih gusuku (utvrðenih palaèa). 1429. godine otoèje je ujedinio Sho Hashi, vladar Chuzana. Sho Hashi je preselio glavni grad iz Urasoe u Shuri, pozvao istaknute državnike i znanstvenike svih triju kraljevstva u novi glavni grad i utemeljio centralnu vladavinu koja je potrajala gotovo dva stoljeæa. Njegov nasljednik, Sho Shin, vladar otoèja od 1477. do 1526. godine, uveo je odredbu o zabrani posjedovanja oružja na otoèju.
Godine 1609. dolazi do invazije na Ryukyu otoèje i na vlast dolazi Shimazu Iehisa iz klana Satsuma, èime Okinawa dolazi pod vladavinu Japanskog shogunata. Uz kontrolu trgovine, Shimazu je produžio i odredbu o zabrani oružja i uveo stroge mjere za kontrolu provedbe.
Odredba o zabrani nošenja i posjedovanja oružja snažno je utjecala na razvoj borilaèkih tehnika bez oružja na Okinawi, ali isto tako su pridonjele da je njihov razvoj okružen misterijom. Poznato je da su vještine prenošene izmeðu shizoku (samurajska kasta) i da je to nastavljeno i nakon što je Satsumina uredba završila, ali sa vrlo malo pisanih tragova, razvoj vještina obavijen je tajnom.
Te se nastavio razvijati tokom godina na Okinawi, a borilaèke vještine koje smatramo preteèama današnjeg karatea snažno se razvijaju tokom 17. i 18. stoljeæa u tri Okinawska grada - Shuri, Naha i Tomari. Tako su nastale tri škole poznate kao Shuri-te, Naha-te i Tomari-te (zajednièkim imenom Okinawa-te). Važno je spomenuti da su ta tri grada bila vaoma blizu i da su razlike izmeðu tih škola bile u nijansama, a ne u vrsti.
Shuri-te i Tomari-te pripadaju Shorin-ryu stilu koji je karakteristièna po brzim i pravocrtnim pokretima sa prirodnim disanjem, dok Naha-te reflektira Shorei-ryu stil karakteriziran naglašeno neprekinutim, kružnim pokretima sa disanjem sinhroniziranim svakom pokretu. Ispod tih površinskih razlika, metode i ciljevi stilova su isti.
Utemeljitelj modernog karatea Gichin Funakoshi povezuje ta dva stila sa Wutang i Shorinji kempo, dvama oblicima Kineskog boksa koji su se razvili za vrijeme dinastija Ming (1368-1644) i Ch'ing (1644-1911).
Okinawa-te se nastavio u tajnosti razvijati èak i kada je završila Satsumina uredba o zabrani oružja godine 1872.
Karate iz tajnosti izlazi 1902. godine kada je Povjerenik za školstvo Shintaro Ogawa preporuèio da se ukljuèi u fizièki odgoj prve srednje škole u Okinawi. Prepoznata je vrijednost karaktera i fizièke smpremnosti i uskoro se karate poèeo poduèavati u mnogim školama Okinawe.
Prvi majstor karatea koji je poduèavao u Okinawskim školama bio je Anko Itosu, a velikoj popularnosti karatea doprinosi Gichin Funakoshi (utemeljitelj Shotokan stila).
|
